Dejan Pavlinović: LINIJE ŽIVOTA, Udruga
Tondak, Pula 2024.
Književna Rijeka 1-2, 2025. - Osvrt Tomislava Maretića
Pečat osobne drame
Dejan Pavlinović poznati je hrvatski haiku pjesnik sa sudjelovanjem na
domaćoj i svjetskoj haiku sceni. Rođen je u Puli 1968. gdje živi sa ženom i
dvoje djece, a dio djetinjstva proveo je u Rotterdamu. Po zanimanju gimnazijski
profesor engleskog i njemačkog, te povremeni turistički vodič i glazbenik
skupine The Chweger. On je ujedno i učitelj i začetnik pisanja
haiku i slične mikropoezije poezije među pulskim gimnazijalcima, kao i među
djecom, zajedno s Mihovilom Čeperić i drugima. Arbitar je na haiku natječajima za djecu i odrasle.
Zastupljen je u tri hrvatske haiku antologije. Dobitnik je mnogih nagrada na
haiku natječajima diljem svijeta kao i u Hrvatskoj te su mu haiku zastupljeni u
mnogim svjetskim haiku časopisima.
Početak Pavlinovićeva haiku pisanja vezan je uz godinu
2007. kada je u pulskoj gimnaziji
održana radionica haiku pjesništva pod
vodstvom japanskog pjesnika Shokana Tadashija Kondoa i predsjednice Društva
hrvatskih haiku pjesnika Višnje McMaster. Pavlinović je tada sudjelovao zajedno
sa svojim učenicima te se pridružio pisanju. Potom je počeo intenzivnije
istraživati haiku pjesništvo, kako moderno tako i klasično. Kao profesoru engleskog
jezika nije mu bilo teško doći do široke literature o haiku poeziji, koja je ponajviše napisana na ovom jeziku i za
koju je engleski postao esperanto. No ujedno susret s poznatom knjigom
akademika Devidéa, koja je doživjela pet izdanja ostavio je dubok trag u
Pavlinovićevoj haiku poetici.
Pavlinovićev haiku predstavljen je
tijekom mjeseca travnja 2023. na stranici Mann
Library Daily Haiku Sveučilišta Cornell (Ithaca, država New York) koju vodi
Tom Clausen. Svoje haiku stihove objavljuje na hrvatskom i engleskom jeziku na
svom blogu Smiling Cricket Haiku. Član
je uredništva haiku časopisa Iris te
je osnivač i administrator Facebook stranice Haiku HR.
Moglo bi se
reći da je Pavlinović baštinio stavove kako klasičnog haiku, tako i slobodu da
se ne ograniči na stroge kanone drevnog haiku. Moderni japanski haiku, a tako i
svjetski danas se neslužbeno stilski dijeli
na neoklasicistički (koji bi odgovarao klasičnom haiku japanskih
majstora), moderni (gendai), te avangardni. Neoklasicistički haiku govori više
o prirodi kao takvoj, na neki način priroda „sama piše haiku“, te se spominju i
posebna stanja duha u japanskoj estetici poznata kao wabi, sabi, aware i yugen
(na općenitiji i površniji način u značenju: takvost, samotnost, žal i
tajnovitost). Posljednja dva načina pisanja haiku znatno su slobodniji u smislu unutrašnje kompozicije
i duha te prihvaćanju alegorije, metafora, aluzija, psihologije i
subjektivnosti te naprosto poezije kao takve bez zadanih pravila. Sve ove
značajke mogu se pronaći u Pavlinovićevoj prvoj zbirci kao i u sadašnjoj.
Autorova prva i bilingvalna (hrvatski/engleski) zbirka haiku poezije Mliječnom
stazom / Down the Milky Way izašla
je u Puli 2016. i spada među najbolje zbirke hrvatske haiku poezije. Potvrda
ovog stava je i izbor za knjigu tjedna svjetske haiku organizacije Haiku Foundation dana 27. lipnja, 2022. Predgovor ovoj knjizi
napisala je američka haiku pjesnikinja i teoretičarka haiku Jane Reichhold
(1937 – 2016), uz komentare poznatih kanadskih haiku pjesnika kao što su George
Swede i Chen-Ou Liu, dok je pogovor napisala poznata hrvatska haiku pjesnikinja
te glavna urednica haiku časopisa Iris, Đurđa Vukelić Rožić.
Autor je kao profesor uza sve druge zadatke
gimnazijskog profesora i turističkog vodiča mnoge sate posvetio i učenju haiku
poezije svojih učenika kao i odraslih. Ujedno, sudjelovao je s još dva autora u
nastanku i publiciranju sustvaralačkog haiku i zbirke pod nazivom Nexus haiku.
Ove godine (2024.) tiskana je poslije osam
dugih godina od prve zbirke druga samostalna autorska Pavlinovićeva zbirka
haiku pjesništva. Kako u predgovoru kaže Nina Kovačić „pjesnik je dugo čekao i
odvagavao u izboru ovih stotinjak haiku koji su gotovo svi bili publicirani u
periodici, a dobar dio je bio ovjenčan nagradama i počasnim priznanjima na
međunarodnoj razini“.
Knjiga sadrži sto haiku na hrvatskom jeziku s prijevodima na engleski u
prijevodu samoga autora te na japanskom u prijevodu japanske pjesnikinje,
umirovljene profesorice, prevoditeljice i organizatora velikog niza haiku
natječaja te predsjednice Pjesničkog društva Japana (2010 - 2012), gospođe
Ikuyo Yoshimura.
Osim predgovora haiku pjesnikinje Nine Kovačić sažete osvrte napisali su
prevoditeljica Ikuyo Yoshimura, koja naglašava
kako se kroz zbirku može prepoznati trajna ljubav unutar jedne obitelji,
te Michael Dudley, koji podcrtava kako zbirka
Linije života smisleno
istražuje složena stjecišta ljubavi i gubitka, oduševljenja i tuge, prihvaćanja
i promišljanja.
Na svakoj stranici je po jedan haiku na tri
jezika, a zbirka sa stotinjak haiku pjesama podijeljena je u četiri poglavlja
uz posvetu roditeljima, Branki i Ivanu. Sva četiri naslova predstavljaju jedan od
stihova pjesama koje sadrže. Unutar njih pjesnik je načelno koristio kigo –
oznaku godišnjih doba, tkzv. dobnicu (po teoretičaru haiku Lovri Škopljancu), te
pjesme slijede sezone: proljeće, ljeto, jesen, zima, uz dosta haiku bez dobnice
(tkzv. muki).
Četiri poglavlja temeljena su na
konotacijama i aluzijama na: rođenje,
početak, kušnju, oprez, otkriće… (Linije života); mladost, razvoj, snagu, život, ljubav… (Dašak vjetra); znanje/saznanje,
usporavanje, zrelost, neizvjesnost, krizu, izloženost (Suživot); i melankoliju, sjećanje, mudrost, smiraj, kraj i
prolaznost… (Lom valova). U svakom poglavlju osim vedrih tonova, vedrine i ljepote te u nekima
i diskretnog erosa nalazi se i smrt kao sastavni dio života, a haiku napisani u
italic fontu vezani su za smrt Dejanovih roditelja 2019. i 2022. godine.
Cjelokupnom kompozicijom i organizacijom zbirke za one koji dovoljno
precizno prate knjigu postiže se cikličnost unutar svakog poglavlja, kao i
sveukupno u cijelome djelu, koja zatvara nesavršeni zen krug (enso). Unatoč toga, negdje autor
namjerno izlazi izvan preciznih postavka koje sam dobro poznaje iz japanskog
rječnika godišnjih pojmova (saijiki),
kao i nekih drugih, radi razbijanja posve kategoričkog obrasca u poeziji te
radi razbijanja stereotipa koji se često nalaze u zbirkama haiku poezije.
Naslov poglavlja i cijele knjige
predstavlja višeslojnu metaforu. Linije života po tradicionalnom mišljenju
određuju ljudske sudbine, s druge strane dano nam je da mi kao osobe ispisujemo
crte svojih sudbina.
linije
života . . .
moje
ostarjele ruke
niz očeva rebra
Suočavanje zajedništva naših sudbina nalazi se u dodiru „ostarjelih ruku“ pjesnika i očevog tijela u prvom haiku zbirke koji u sebi sadrži početak, mladost, zrelost, starenje i slutnju svršetka. Emocionalna povezanost imanentna je, a kroz daljnje haiku pjesme obuhvaća radost, znatiželju, životnu raznolikost, zabrinutost, i tugu te uvijek solidarnost.
Ipak, krenimo od početka, od proljeća!
povjetarac dašak
vjetra
njiše latice trešnje latica
se pretvara
natrag ka krošnji u
leptira
U
prvom od ova dva proljetna haiku grane s laticama se povijaju prema krošnji,
jer latice još nisu spremne za let. Stablo ih privija k sebi poput djece koja
još pripadaju majci. U drugom vidi se iznenadna transformacija vjetra. Oba
haiku aluzija su na poznati Moritakeov haiku:
Otpali list
vratio se na granu?
– Ne, to je
leptir! (pr. Vladimir Devidé)
zamah krila
leptir pomakne miris
s lavande
Još jedan lepir u zbirci čiji je učinak
fizički znatno manji od Lorenzova leptira (koji mahnuvši u Brazilu možda može
prouzročiti tornado u Teksasu!), no za pjesnika dostatan da vidi pomak opojnog
mirisa lavande. Ako to pjesnik osjeća dužni smo mu vjerovati.
zavojiti put
pomisao na što je iza
gura me naprijed
U
meditativnom haiku duge zavojite ceste ogleda se život, ljudska znatiželja,
životna borba koja se gradi na iskustvu, na onom već doživljenom u dodiru s
novim još nepoznatim. To je snažni mladenački haiku koji ne priznaje prepreke i
s nadom se upušta u borbe.
putanja sunca
pjev cvrčaka
sve glasniji
Ovaj ljetni haiku govori izravno o zamahu životnog optimizma. Ujedno osjeća se jedinstvo prirode, s podizanjem sunca i sve većom toplinom probuđeni cvrčci sve brže i glasnije cvrče, označavajući i cikličnost života. Pjesma uključuje ovisnost o vremenskim tj. životnim prilikama te delikatnu i sudbonosnu osjetljivost živih bića prema prirodi oko sebe.
U nekim haiku osjeća se utjecaj
japanske estetike minimalizma koja za razliku od kineske izbjegava
majestetičnost, npr.
osvit oseka
ispuni kapljicu rose izlije
se cijelo more
cijela šuma u
školjkicu
te busonovske slikovitosti i
impresionizma:
zarobljene slikar
uz rijeku . . .
u teglama meda uzvodno
i nizvodno
jesenje boje plutaju
portreti
Autor koristi takozvani „aha“ trenutak
u nekim pjesmama koji može predstavljati usklik ili iznenađenje, obično na
kraju pjesme, čemu sintaksa hrvatskog jezika bolje pridonosi nego li sintaksa
engleskog, npr.
propuh
prazno
bojište
u krletci zarobljen vojnici i dalje postrojeni
zamah krila u
humcima
Referentnost japanskog klasičnog haiku
vidi se unatoč modernijim haiku pjesmama sklonijim apstrakciji, subjektivizmu i
alegoriji. Npr.
zimsko jutro samoizolacija
svakim graktajem vrana miris
prvih cvjetova
još hladnije u
tuđem nosu
U prvom haiku osjeća se ton Bashôovog
haiku o vrani i Busonova o štakoru, a u drugom, uz aktualnost epidemije
Covida-19 autorova „zavist“ za mirisom prvih cvjetova asocira na Moritakeov
haiku:
Nije toliko u cvijetu
koliko u nosu:
miris (pr.
Vladimir Devidé).
Među haiku pjesmama ima dosta koji imaju
atmosferu klasičnih majstora pa ako i nemaju sasvim jasnu sezonsku odrednicu:
Miyajima izdaleka vjetrovit
dan . . .
s otokom plutaju pod
lišćem što se kreće
kišni oblaci miruje
voda
suton na Mekongu pusta plaža
sampani isprate rijeku dijete
u potrazi za
k moru suvenirom
U posljednjem haiku premda nije izrečeno „prebiranje po žalu“ (shiohigari, beachcombing, žalober) što je kigo za proljeće, pusta plaža i potraga djeteta za suvenirom sugerira prvo godišnje doba uz more. Hoće li taj suvenir biti školjka, neka od naplavina koju samo maštovitost mora dopušta, ostaje otvoreno znatiželji i iznenađenju. Delikatan opis ovog prizora izdvaja ovaj uradak među ponajbolje novije hrvatske haiku pjesme.
U zbirci se osim haiku s momentima
prirode i „haiku mini-prosvjetljenja“
ili „shasei-realnosti“ uz imažizam nalaze pjesme suvremenije provenijencije
koje uključuju metafore, izravnije aluzije, poetičnost kao takvu, imaginaciju,
sinesteziju, eros, psihološke projekcije i subjektivna unutrašnja stanja. Erotski
momenti su jasni, ali blago naznačeni, te odišu ljubavnom intimnošću. Npr.
sustiže vjetar
njene štikle joj
počešlja kosu
njen miris na
drugu stranu
grmljavina zimski solsticij
pulsiranje zemlje zajedno
sklupčani
kroz naše usne za dugu noć
Uza sve što je rečeno o tematskoj
raznolikosti zbirke, ona je ujedno duboko personalna, i kako je prije rečeno,
oslikava autorovu osobnost, poglede i faze života te njegovu obitelj i ljubav
unutar obitelji. Zbirka nosi pečat osobne drame, autor je doživio smrt oba
roditelja u nepune tri godine. Kroz sva četiri poglavlja povlače se haiku vezan
za smrt oca i majke i sačinjavaju više od jedne desetine zbirke, tako da je ova
zbirka markirana oproštajem od roditelja, koji i ove pjesme i cijelu zbirku
možemo smatrati oproštajnom.
kratki
dani . . . o čemu
smo
tišina
u čekaonici jučer
razgovarali . . .
sve
duža očevo
hladno tijelo
majčina
smrt . . . očevo
odijelo
na
šalicu s kavom kako
ga je ostavio za sobom
spusti se leptir bez
svog mirisa
Linije
života tako obuhvaćaju
egzistenciju pjesnika sa svime što nam život donosi, suočavanje s prolaznošću
koja možda i naglašava ljepotu života, koju ne smijemo ne opaziti i osjetiti i
ne uživati u njoj. Leptir koji slijeće na majčinu šalicu podsjetnik je na tu
ljepotu.
toliko
ljudi godišnjica
smrti
a
nikoga nema – u ladicama i
ormarima
posjet groblju
tražim odgovore
Susret
s imenima isto je susret, nikoga nema, a svi su tu. Tek kasnije shvatimo koliko
toga nismo stigli reći jedni drugima te se postavljaju pitanja koja autor
pokušava pronaći u ostavštini po ladicama i zapisima.
Ovi haiku po tematici i tonu donekle
podsjećaju i na haiku, tanke (wake) i druge pjesme hrvatskog pjesnika T.P.
Marovića.
istrošeni
križ posjet
grobu
ponovo
slovkam susjedna
imena
očevo
ime postala
su bliska
Uz
markiranost tužnim događajima ova zbirka je komponirana složeno. Ona sadrži
mnoštvo izvrsnih haiku sa svom životnom raznolikošću opažaja, događaja i
razmišljanja te obuhvaća život kao cjelinu koju pjesnik prihvaća otvoreno i s realnošću.
Zbirka se nastavlja i završava s tri zapravo radosna i optimistična haiku.
povratak spojeni
konfiguracija zvijezda na
kraju svojih svjetova
na svom mjestu more i kopno
Pokraj
ove zemne prolaznosti i naših brzih sudbina pjesnik nalazi položaj zvježđa na
nebu nepomaknut i stalan. Poput opisa zviježđa iz babilonske i kaldejske
prošlosti, te Ptolomeja do danas zvijezde i zvježđa ostaju ista. Konfiguracija
zvijezda na nebu podsjeća i na Kantov stav o vječnom moralnom zakonu u nama. Granica
svjetova je daleka, ali upravo je tamo vidljiva i može predstavljat sliku
nadopunjavanja, dodira i sklada.
Haiku u ovoj zbirci, premda su samostalne
pjesme, mogli bi se uvjetno promatrati, pogotovo u slijedu nekih stranica kao
slijed u lančanoj poeziji – japanskoj rengi, gdje se kitice nastavljaju bilo
nadopunjujući ili kontrastno namjerno odskakajući od svog „predloška“, što
govori o njenoj tematskoj izbalansiranosti i rafinmanu.
Cikličnost spomenutog nesavršenog zen kruga
naznačen je i posljednjim haiku u zbirci.
lom valova . . .
sunce se ponovo
obnavlja
Cjelovitosti i efektnosti ove haiku zbirke, čiju su urednici autor i
Sanela Pliško doprinosi i njezin pažljivi vizualni izgled. Ideje autora i Matka Plovanića rezultirale su odabirom
papira i teksturom korica te naslovnicom, gdje je grančicama koje tek pupaju
dizajner doslovno preslikao linije s autorova dlana, što je nadopuna ideje koja
se nalazi unutar korica. Ilustracije Thierrya Duboisa, koje slijede naslov
svakog poglavlja uvode čitatelja svaki put u novu priču i atmosferu, a stilski
su se potpuno uklopile u kontekst i koncept same zbirke.
Dejan
Pavlinović ostvario je zapažen međunarodni uspjeh ovom haiku zbirkom, koja je
naišla na priznanje među renomiranim autorima i publikacijama diljem svijeta. Više
haiku iz zbirke objavljeno je u prestižnim stranim časopisima te su nagrađeni
ili dobili pohvale, pri čemu se ističe haiku nagrađen 2. mjestom na uglednom i
zahtjevnom kanadskom haiku natječaju „The Betty Drevniok Award“ 2021. Godine,
te na japanskom „24th Kusamakura International Haiku Competition“ 2019. godine.
Zbirka je predstavljena i u elektroničkom izdanju časopisa međunarodnog haiku udruženja HIA (Haiku International Association), dok su ugledni autori poput Iliyane Stoyanove (Blithe Spirit, Velika Britanija), Grahama Batesa (Kokako, Novi Zeland), irskog pjesnika Gabriela Rosenstocka na stranicama www.academia.edu, škotskog pjesnika i glazbenika Iaina Maloneyja na blogu The Only Gaijin in the Village, Maxianne Berger u Haiku Canada Review, bugarskog pjesnika Dimitra Anakieva na gabriell-e-lit.com te indijskog pjesnika Pravata Kumara Padhyja u The Wise Owl podijelili svoje pohvale i osvrt na zbirku. Neki od ovih haiku prevedeni su na irski gaelski.
Poseban trenutak u autorovoj karijeri
bilo je gostovanje na podcastu Poetry
Pea (epizoda S7E38), gdje je Pavlinović na izvrsnom engleskom
jeziku govorio o svom radu i interpretirao vlastite stihove, pruživši
slušateljima uvid u dubinu i ljepotu njegova haiku izraza.
Zbirka
je zapažena i u domaćem kontekstu, što potvrđuju dva intervjua objavljena u Glasu Istre te recenzija
iz rujna 2024. te intervju na portalu Istra
24. Pavlinovićeva poezija neprekidno otvara prostor za dijalog između
lokalnog i globalnog, privatnog i općeljudskog spajajući univerzalne motive s osobnim
svijetom.
Tomislav Maretić
(Književna Rijeka 1-2, 2025.)
