Dejan Pavlinović: LINIJE ŽIVOTA, Udruga Tondak, Pula 2024.

Književna Rijeka 1-2, 2025. - Osvrt Tomislava Maretića

 

Pečat osobne drame

   Dejan Pavlinović poznati je hrvatski haiku pjesnik sa sudjelovanjem na domaćoj i svjetskoj haiku sceni. Rođen je u Puli 1968. gdje živi sa ženom i dvoje djece, a dio djetinjstva proveo je u Rotterdamu. Po zanimanju gimnazijski profesor engleskog i njemačkog, te povremeni turistički vodič i glazbenik skupine The Chweger.  On je ujedno i učitelj i začetnik pisanja haiku i slične mikropoezije poezije među pulskim gimnazijalcima, kao i među djecom, zajedno s Mihovilom Čeperić i drugima. Arbitar je na  haiku natječajima za djecu i odrasle. Zastupljen je u tri hrvatske haiku antologije. Dobitnik je mnogih nagrada na haiku natječajima diljem svijeta kao i u Hrvatskoj te su mu haiku zastupljeni u mnogim svjetskim haiku časopisima.

Početak Pavlinovićeva haiku pisanja vezan je uz godinu 2007. kada  je u pulskoj gimnaziji održana radionica haiku pjesništva  pod vodstvom japanskog pjesnika Shokana Tadashija Kondoa i predsjednice Društva hrvatskih haiku pjesnika Višnje McMaster. Pavlinović je tada sudjelovao zajedno sa svojim učenicima te se pridružio pisanju. Potom je počeo intenzivnije istraživati haiku pjesništvo, kako moderno tako i klasično. Kao profesoru engleskog jezika nije mu bilo teško doći do široke literature o haiku poeziji,  koja je ponajviše napisana na ovom jeziku i za koju je engleski postao esperanto. No ujedno susret s poznatom knjigom akademika Devidéa, koja je doživjela pet izdanja ostavio je dubok trag u Pavlinovićevoj haiku poetici.

Pavlinovićev haiku predstavljen je tijekom mjeseca travnja 2023. na stranici Mann Library Daily Haiku Sveučilišta Cornell (Ithaca, država New York) koju vodi Tom Clausen. Svoje haiku stihove objavljuje na hrvatskom i engleskom jeziku na svom blogu Smiling Cricket Haiku. Član je uredništva haiku časopisa Iris te je osnivač i administrator Facebook stranice Haiku HR.

 Moglo bi se reći da je Pavlinović baštinio stavove kako klasičnog haiku, tako i slobodu da se ne ograniči na stroge kanone drevnog haiku. Moderni japanski haiku, a tako i svjetski danas se neslužbeno stilski dijeli  na neoklasicistički (koji bi odgovarao klasičnom haiku japanskih majstora), moderni (gendai), te avangardni. Neoklasicistički haiku govori više o prirodi kao takvoj, na neki način priroda „sama piše haiku“, te se spominju i posebna stanja duha u japanskoj estetici poznata kao wabi, sabi, aware i yugen (na općenitiji i površniji način u značenju: takvost, samotnost, žal i tajnovitost). Posljednja dva načina pisanja haiku znatno  su slobodniji u smislu unutrašnje kompozicije i duha te prihvaćanju alegorije, metafora, aluzija, psihologije i subjektivnosti te naprosto poezije kao takve bez zadanih pravila. Sve ove značajke mogu se pronaći u Pavlinovićevoj prvoj zbirci kao i u sadašnjoj.

  Autorova prva i bilingvalna (hrvatski/engleski) zbirka haiku poezije Mliječnom stazom / Down the Milky Way  izašla je u Puli 2016. i spada među najbolje zbirke hrvatske haiku poezije. Potvrda ovog stava je i izbor za knjigu tjedna svjetske haiku organizacije Haiku Foundation  dana 27. lipnja, 2022. Predgovor ovoj knjizi napisala je američka haiku pjesnikinja i teoretičarka haiku Jane Reichhold (1937 – 2016), uz komentare poznatih kanadskih haiku pjesnika kao što su George Swede i Chen-Ou Liu, dok je pogovor napisala poznata hrvatska haiku pjesnikinja te glavna urednica haiku časopisa Iris, Đurđa Vukelić Rožić.

 Autor je kao profesor uza sve druge zadatke gimnazijskog profesora i turističkog vodiča mnoge sate posvetio i učenju haiku poezije svojih učenika kao i odraslih. Ujedno, sudjelovao je s još dva autora u nastanku i publiciranju sustvaralačkog haiku i zbirke pod nazivom Nexus haiku.

 Ove godine (2024.) tiskana je poslije osam dugih godina od prve zbirke druga samostalna autorska Pavlinovićeva zbirka haiku pjesništva. Kako u predgovoru kaže Nina Kovačić „pjesnik je dugo čekao i odvagavao u izboru ovih stotinjak haiku koji su gotovo svi bili publicirani u periodici, a dobar dio je bio ovjenčan nagradama i počasnim priznanjima na međunarodnoj razini“.

    Knjiga sadrži sto haiku na hrvatskom jeziku s prijevodima na engleski u prijevodu samoga autora te na japanskom u prijevodu japanske pjesnikinje, umirovljene profesorice, prevoditeljice i organizatora velikog niza haiku natječaja te predsjednice Pjesničkog društva Japana (2010 - 2012), gospođe Ikuyo Yoshimura.

  Osim predgovora haiku pjesnikinje Nine Kovačić sažete osvrte napisali su prevoditeljica Ikuyo Yoshimura, koja naglašava  kako se kroz zbirku može prepoznati trajna ljubav unutar jedne obitelji, te Michael Dudley, koji podcrtava kako zbirka  Linije života smisleno istražuje složena stjecišta ljubavi i gubitka, oduševljenja i tuge, prihvaćanja i promišljanja.

 Na svakoj stranici je po jedan haiku na tri jezika, a zbirka sa stotinjak haiku pjesama podijeljena je u četiri poglavlja uz posvetu roditeljima, Branki i Ivanu. Sva četiri naslova predstavljaju jedan od stihova pjesama koje sadrže. Unutar njih pjesnik je načelno koristio kigo – oznaku godišnjih doba, tkzv. dobnicu  (po teoretičaru haiku Lovri Škopljancu), te pjesme slijede sezone: proljeće, ljeto, jesen, zima, uz dosta haiku bez dobnice (tkzv. muki).

Četiri poglavlja temeljena su na konotacijama i aluzijama na: rođenje, početak, kušnju, oprez, otkriće… (Linije života); mladost, razvoj, snagu, život, ljubav… (Dašak vjetra); znanje/saznanje, usporavanje, zrelost, neizvjesnost, krizu, izloženost (Suživot); i melankoliju, sjećanje, mudrost, smiraj, kraj i prolaznost… (Lom valova). U svakom poglavlju osim  vedrih tonova, vedrine i ljepote te u nekima i diskretnog erosa nalazi se i smrt kao sastavni dio života, a haiku napisani u italic fontu vezani su za smrt Dejanovih roditelja 2019. i 2022. godine.

   Cjelokupnom kompozicijom i organizacijom zbirke za one koji dovoljno precizno prate knjigu postiže se cikličnost unutar svakog poglavlja, kao i sveukupno u cijelome djelu, koja zatvara nesavršeni zen krug (enso). Unatoč toga, negdje autor namjerno izlazi izvan preciznih postavka koje sam dobro poznaje iz japanskog rječnika godišnjih pojmova (saijiki), kao i nekih drugih, radi razbijanja posve kategoričkog obrasca u poeziji te radi razbijanja stereotipa koji se često nalaze u zbirkama haiku poezije.

Naslov poglavlja i cijele knjige predstavlja višeslojnu metaforu. Linije života po tradicionalnom mišljenju određuju ljudske sudbine, s druge strane dano nam je da mi kao osobe ispisujemo crte svojih sudbina.

linije života . . .  

moje ostarjele ruke   

niz očeva rebra 

Suočavanje zajedništva naših sudbina nalazi se u dodiru  „ostarjelih ruku“ pjesnika i očevog tijela u prvom haiku zbirke koji u sebi sadrži početak, mladost, zrelost, starenje i slutnju svršetka. Emocionalna povezanost imanentna je, a kroz daljnje haiku pjesme obuhvaća radost, znatiželju, životnu raznolikost, zabrinutost, i tugu te uvijek solidarnost.

 Ipak, krenimo od početka, od proljeća!

povjetarac                                                                  dašak vjetra               

njiše latice trešnje                                                    latica se pretvara

natrag ka krošnji                                                      u leptira

                   

U prvom od ova dva proljetna haiku grane s laticama se povijaju prema krošnji, jer latice još nisu spremne za let. Stablo ih privija k sebi poput djece koja još pripadaju majci. U drugom vidi se iznenadna transformacija vjetra. Oba haiku aluzija su na poznati Moritakeov haiku:

Otpali list

vratio se na granu?

 – Ne, to je leptir!  (pr. Vladimir Devidé)

 

zamah krila

leptir pomakne miris  

s lavande

Još jedan lepir u zbirci čiji je učinak fizički znatno manji od Lorenzova leptira (koji mahnuvši u Brazilu možda može prouzročiti tornado u Teksasu!), no za pjesnika dostatan da vidi pomak opojnog mirisa lavande. Ako to pjesnik osjeća dužni smo mu vjerovati.

 

zavojiti put   

pomisao na što je iza  

gura me naprijed           

U meditativnom haiku duge zavojite ceste ogleda se život, ljudska znatiželja, životna borba koja se gradi na iskustvu, na onom već doživljenom u dodiru s novim još nepoznatim. To je snažni mladenački haiku koji ne priznaje prepreke i s nadom se upušta u borbe.

putanja sunca  

pjev cvrčaka

sve glasniji

Ovaj ljetni haiku govori izravno o zamahu životnog optimizma. Ujedno osjeća se jedinstvo prirode, s podizanjem sunca i sve većom toplinom probuđeni cvrčci sve brže i glasnije cvrče, označavajući i cikličnost života. Pjesma uključuje ovisnost o vremenskim tj. životnim prilikama te delikatnu i sudbonosnu osjetljivost živih bića prema prirodi oko sebe.

U nekim haiku osjeća se utjecaj japanske estetike minimalizma koja za razliku od kineske izbjegava majestetičnost, npr.

 

osvit                                                                            oseka

ispuni kapljicu rose                                                 izlije se cijelo more

cijela šuma                                                                  u školjkicu

 

te busonovske slikovitosti i impresionizma:

 

zarobljene                                                                   slikar uz rijeku . . .

u teglama meda                                                        uzvodno i nizvodno

jesenje boje                                                                 plutaju portreti

 

Autor koristi takozvani „aha“ trenutak u nekim pjesmama koji može predstavljati usklik ili iznenađenje, obično na kraju pjesme, čemu sintaksa hrvatskog jezika bolje pridonosi nego li sintaksa engleskog, npr.

 

propuh                                                              prazno bojište

u krletci zarobljen                                          vojnici i dalje postrojeni

zamah krila                                                      u humcima

 

Referentnost japanskog klasičnog haiku vidi se unatoč modernijim haiku pjesmama sklonijim apstrakciji, subjektivizmu i alegoriji. Npr.

 

zimsko jutro                                                             samoizolacija  

svakim graktajem vrana                                        miris prvih cvjetova

još hladnije                                                               u tuđem nosu

 

U prvom haiku osjeća se ton Bashôovog haiku o vrani i Busonova o štakoru, a u drugom, uz aktualnost epidemije Covida-19 autorova „zavist“ za mirisom prvih cvjetova asocira na Moritakeov haiku:

 

Nije toliko u cvijetu  

koliko u nosu:  

miris                                    (pr. Vladimir Devidé).

 

Među haiku pjesmama ima dosta koji imaju atmosferu klasičnih majstora pa ako i nemaju sasvim jasnu sezonsku odrednicu:

 

Miyajima izdaleka                                                    vjetrovit dan . . .

s otokom plutaju                                                      pod lišćem što se kreće

kišni oblaci                                                                 miruje voda

 

suton na Mekongu                                                  pusta plaža

sampani isprate rijeku                                           dijete u potrazi za

k moru                                                                        suvenirom

 

U posljednjem haiku premda nije izrečeno „prebiranje po žalu“ (shiohigari, beachcombing, žalober) što je kigo za proljeće, pusta plaža i potraga djeteta za suvenirom sugerira prvo godišnje doba uz more. Hoće li taj suvenir biti školjka, neka od naplavina koju samo maštovitost mora dopušta, ostaje otvoreno znatiželji i iznenađenju. Delikatan opis ovog prizora izdvaja ovaj uradak među ponajbolje novije hrvatske haiku pjesme.

U zbirci se osim haiku s momentima prirode i „haiku  mini-prosvjetljenja“ ili „shasei-realnosti“ uz imažizam nalaze pjesme suvremenije provenijencije koje uključuju metafore, izravnije aluzije, poetičnost kao takvu, imaginaciju, sinesteziju, eros, psihološke projekcije i subjektivna unutrašnja stanja. Erotski momenti su jasni, ali blago naznačeni, te odišu ljubavnom intimnošću. Npr.

 

sustiže                                                                         vjetar

njene štikle                                                                 joj počešlja kosu  

njen miris                                                                    na drugu stranu

 

grmljavina                                                                  zimski solsticij  

pulsiranje zemlje                                                      zajedno sklupčani  

kroz naše usne                                                          za dugu noć

 

Uza sve što je rečeno o tematskoj raznolikosti zbirke, ona je ujedno duboko personalna, i kako je prije rečeno, oslikava autorovu osobnost, poglede i faze života te njegovu obitelj i ljubav unutar obitelji. Zbirka nosi pečat osobne drame, autor je doživio smrt oba roditelja u nepune tri godine. Kroz sva četiri poglavlja povlače se haiku vezan za smrt oca i majke i sačinjavaju više od jedne desetine zbirke, tako da je ova zbirka markirana oproštajem od roditelja, koji i ove pjesme i cijelu zbirku možemo smatrati oproštajnom.

 

kratki dani . . .                                                             o čemu smo                                                   

tišina u čekaonici                                                        jučer razgovarali . . . 

sve duža                                                                        očevo hladno tijelo

 

majčina smrt . . .                                                         očevo odijelo 

na šalicu s kavom                                                       kako ga je ostavio za sobom 

spusti se leptir                                                             bez svog mirisa

Linije života tako obuhvaćaju egzistenciju pjesnika sa svime što nam život donosi, suočavanje s prolaznošću koja možda i naglašava ljepotu života, koju ne smijemo ne opaziti i osjetiti i ne uživati u njoj. Leptir koji slijeće na majčinu šalicu podsjetnik je na tu ljepotu.

toliko ljudi                                                                    godišnjica smrti   

a nikoga nema –                                                          u ladicama i ormarima   

posjet groblju                                                         tražim odgovore  

Susret s imenima isto je susret, nikoga nema, a svi su tu. Tek kasnije shvatimo koliko toga nismo stigli reći jedni drugima te se postavljaju pitanja koja autor pokušava pronaći u ostavštini po ladicama i zapisima.

   Ovi haiku po tematici i tonu donekle podsjećaju i na haiku, tanke (wake) i druge pjesme hrvatskog pjesnika T.P. Marovića. 

istrošeni križ                                                                posjet grobu

ponovo slovkam                                                          susjedna imena

očevo ime                                                                      postala su bliska

Uz markiranost tužnim događajima ova zbirka je komponirana složeno. Ona sadrži mnoštvo izvrsnih haiku sa svom životnom raznolikošću opažaja, događaja i razmišljanja te obuhvaća život kao cjelinu koju pjesnik prihvaća otvoreno i s realnošću. Zbirka se nastavlja i završava s tri zapravo radosna i optimistična haiku.

povratak                                                                    spojeni   

konfiguracija zvijezda                                            na kraju svojih svjetova   

na svom mjestu                                                        more i kopno

 

Pokraj ove zemne prolaznosti i naših brzih sudbina pjesnik nalazi položaj zvježđa na nebu nepomaknut i stalan. Poput opisa zviježđa iz babilonske i kaldejske prošlosti, te Ptolomeja do danas zvijezde i zvježđa ostaju ista. Konfiguracija zvijezda na nebu podsjeća i na Kantov stav o vječnom moralnom zakonu u nama. Granica svjetova je daleka, ali upravo je tamo vidljiva i može predstavljat sliku nadopunjavanja, dodira i sklada. 

  Haiku u ovoj zbirci, premda su samostalne pjesme, mogli bi se uvjetno promatrati, pogotovo u slijedu nekih stranica kao slijed u lančanoj poeziji – japanskoj rengi, gdje se kitice nastavljaju bilo nadopunjujući ili kontrastno namjerno odskakajući od svog „predloška“, što govori o njenoj tematskoj izbalansiranosti i rafinmanu.

  Cikličnost spomenutog nesavršenog zen kruga naznačen je i posljednjim haiku u zbirci.

lom valova . . .  

sunce se ponovo  

obnavlja

 

  Cjelovitosti i efektnosti ove haiku zbirke, čiju su urednici autor i Sanela Pliško doprinosi i njezin pažljivi vizualni izgled. Ideje autora i Matka Plovanića rezultirale su odabirom papira i teksturom korica te naslovnicom, gdje je grančicama koje tek pupaju dizajner doslovno preslikao linije s autorova dlana, što je nadopuna ideje koja se nalazi unutar korica. Ilustracije Thierrya Duboisa, koje slijede naslov svakog poglavlja uvode čitatelja svaki put u novu priču i atmosferu, a stilski su se potpuno uklopile u kontekst i koncept same zbirke.

Dejan Pavlinović ostvario je zapažen međunarodni uspjeh ovom haiku zbirkom, koja je naišla na priznanje među renomiranim autorima i publikacijama diljem svijeta. Više haiku iz zbirke objavljeno je u prestižnim stranim časopisima te su nagrađeni ili dobili pohvale, pri čemu se ističe haiku nagrađen 2. mjestom na uglednom i zahtjevnom kanadskom haiku natječaju „The Betty Drevniok Award“ 2021. Godine, te na japanskom „24th Kusamakura International Haiku Competition“ 2019. godine.

Zbirka je predstavljena i u elektroničkom izdanju časopisa međunarodnog haiku udruženja HIA (Haiku International Association), dok su ugledni autori poput Iliyane Stoyanove (Blithe Spirit, Velika Britanija), Grahama Batesa (Kokako, Novi Zeland), irskog pjesnika Gabriela Rosenstocka na stranicama www.academia.edu, škotskog pjesnika i glazbenika Iaina Maloneyja na blogu The Only Gaijin in the Village, Maxianne Berger  u Haiku Canada Review, bugarskog pjesnika Dimitra Anakieva na gabriell-e-lit.com te indijskog pjesnika Pravata Kumara Padhyja  u The Wise Owl podijelili svoje pohvale i osvrt na zbirku. Neki od ovih haiku prevedeni su na irski gaelski.

Poseban trenutak u autorovoj karijeri bilo je gostovanje na podcastu Poetry Pea (epizoda S7E38), gdje je Pavlinović na izvrsnom engleskom jeziku govorio o svom radu i interpretirao vlastite stihove, pruživši slušateljima uvid u dubinu i ljepotu njegova haiku izraza.

Zbirka je zapažena i u domaćem kontekstu, što potvrđuju dva intervjua objavljena u Glasu Istre te recenzija iz rujna 2024. te intervju na portalu Istra 24. Pavlinovićeva poezija neprekidno otvara prostor za dijalog između lokalnog i globalnog, privatnog i općeljudskog spajajući univerzalne motive s osobnim svijetom.

 

                                                                                                                                     Tomislav Maretić

(Književna Rijeka 1-2, 2025.)